Sada već davne 1984. godine, Džon Zorn je završio jedno od najvažnijih muzičkih dela ’80-ih godina, Cobru, sistem kartica sa instrukcijama za improvizovanje, u ansamblima različitih sastava, i bez predodređenih kompozitorovih „preporuka“ o sadržaju. Šta više, da ne bi instruirao izvođače sopstvenim idejama o sadržaju, zvučnom materijalu improvizacije, Zorn nikada nije objavio ovo delo, međutim, od svog postanka, kartice sa zapisima kruže svetom u vidu fotokopija.
Uzet veoma slobodno (kao da već nije dovoljno slobodan!), Cobra sistem se može koristiti i kao metod za muziciranje sa nemuzičarima. Tako smo se dosetili da na nekoliko kartonskih tablica (veličine 30x20cm) nacrtamo simbole koji predstavljaju načine dobijanja zvuka ili instrumente. Konkretno, nacrtali smo:
1. ruke koje tapšu
2. ruke koje lupaju o klupu
3. zvečke
4. čoveka koji peva (sa mikrofonom i notama oko glave)
5. stopala sa okačenim zvoncima
6. znak STOP
Igru smo organizovali ovako:
Postavili smo dve klupe paralelno, na jednoj se sedelo, a na drugoj, onoj koja stoji ispred ljudi koji sede, smo poređali zvečke. Ja sam sedela na stolici ispred njih, tačno na sredini, tako da me svi koji sede vide, dok su Marija i Peđa sedeli među njima, kako bi pomagali onima koji ne vide dobro.
Pre nego što smo počeli sa igrom, podsetili smo se onoga što smo radili na prethodnoj radionici: imitacije zvukova. Međutim, tada smo zvukove zadavali rečima, a sada možemo karticama na kojima su nacrtani simboli. Pokazali smo kartice i pitali ih da kažu, prepoznaju šta koji simbol znači.
Igra je imala nekoliko rezultata: neverbalnu komunikaciju, motoričku aktivnost – kroz sve brže reagovanje na pokazane kartice, duži period koncetracije.
Ova ideja se pokazala kao veoma plodonosna, jer je omogućavala brojne varijacije i postepeno usložnjavanje zahteva. Tokom narednih nekoliko termina, ponavljali smo igru, dodajući elemente: deljenje u dve grupe, tiho/glasno, uz muziku u pozadini i bez… Pokazalo se da je loop od udaraljki odlična podloga.
Jednog dana, Marija je, čisteći tavan, pronašla neke dečije instrumente, pa joj je pala na pamet super ideja – da ih donese na radionicu i proglasi za solističke instrumente. To su bili frula, doboš, metalofon i ksilofon. Najpre smo na njima solirali mi, a kasnije smo pozvali i njih, na šta su oni fenomenalno odreagovali, svi su hteli da soliraju!